Nedavno smo dobili poruku naše drage prijateljice koju želimo podijeliti sa Vama. Iako često dobijamo zahvale od ljudi koje spašavamo svaka iskrena pohvala ureže nam se duboko u srce i zahvalni smo svima koji su uz nas onako kako mogu, neki djelom neki u mislima.

“Čujem neki zvuk u pozadini, pogledam, zvoni mobitel, okrenem i preokrenem. Javit ću se, ali ne odmah. Ni svakome. Odabrala sam tako. Svjesna sam da to nije način, ali je izbor. Moj izbor. Baš kao što je i njihov izbor da se jave i kad im se ne javlja. Da idu i kad su umorni. Da se osmjehnu. Da utješe. Da pomognu. Nismo svi rođeni s tim porivom u sebi. S tom voljom i željom. S takvom hrabrosti i malom dozom ludosti. S toliko ljubavlju i brižnosti. Bez trunke koristi i premišljanja. Oni ne gledaju tko zove, jave se instinktivno. Ne razmišljaju o boji kože, vjeroispovijesti i nacionalnosti čovjeka u nevolji. Njima smo svi isti. A oni, koliko god bili isti, toliko su različiti, a nadasve toliko posebni.”.IMG-634af7f13255231f9ea8db3881a7f0a6-V